Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 23° 4
Sutra: 23° 23° 4
18. studenoga 2019.
Prijatelj koji je predvodio grupu Riječana u potrazi za nestalim Alenom Poropatom

Emil Černeka: Da se nismo angažirali, Šole bi dolje ostao zauvijek

Emil Černeka / Foto Damir ŠKOMRLJ
Emil Černeka / Foto Damir ŠKOMRLJ
Autor:
Objavljeno: 25. srpanj 2011. u 9:16 2011-07-25T09:16:07+02:00

Udahnuo sam zrak i nisam ništa osjetio. Spustio sam se niže i ugledao nešto veliko i shvatio da je to skuter. Nisam želio gledati detaljnije, ispričao nam je Emil Černeka dan kasnije

Emil Černeka, 41-godišnji grafički dizajner zaposlen u Burzi Nautike, postao je u subotu riječki junak dana. Popularni »Čeki« posljednji je vidio nestalog Alena Poropata, prvi je krenuo u potragu za njim, po upornosti u traženju nadmašio policiju i sve ostale službe kojima je to posao i na koncu pronašao prijatelja u provaliji nedaleko Buzeta. Da nije bilo Emila, kao i njegovog brata Deana i ostalih članova Facebook grupe »Nestao Alen Poropat - Šole«, tko zna bi li se ikad rasplela agonija koja je polako prerastala u misteriju. Gdje je Alen Poropat? Pričalo se svašta, neke zaključke bolje je i ne spominjati. Emil je međutim od početka bio uvjeren da je Alen imao prometnu nesreću i da je negdje uz cestu, što se na koncu pokazalo točnim. 

Osnovati agenciju za nestale

    S obzirom na stečeno iskustvo, Černeka nadležnima predlaže rješenja koja bi dovela do toga da ovakvi i slični slučajevi ubuduće budu brže i kvalitetnije riješeni. 

    – Mislim da bi trebalo osnovati agenciju za nestale osobe, koja bi olakšala potragu vršeći logistički posao policiji, GSS-u i ostalim tragačima. U Alenovom slučaju to bi mnogo značilo jer bi agencija uštedjela mnogo vremena i novaca i nama i državi. Ovako smo mi odigrali ulogu agencije otvorivši Facebook grupu.

– Pribojavao sam se jedino da nije riječ o organiziranom kriminalu. Zbog toga više i nismo željeli tražiti sami, ipak imamo djecu i normalno da smo se bojali da se i nama nešto ne dogodi. Srećom, scenarij na koncu ipak nije toliko crn, iako je dovoljno crn jer je Alen poginuo, kaže Černeka, još uvijek okružen zemljopisnim kartama sjevernog dijela Istre, na kojima su kružnicama označene lokacije koje treba pregledati. U organizaciji Grada Buzeta, u subotu je pokrenuto sveobuhvatno pretraživanje terena sjeveroistočno od grada, koje u jutarnjim satima nije donijelo rezultata. Nakon pauze za ručak, potraga je preusmjerena. 

Prirastao srcu

– Nas osmero iz Rijeke podijelili smo se u parove i dobili za pretražiti područje istočno od Buzeta, uz cestu prema Rijeci. Marijan Marić i ja smo bili u paru i nakon nekog vremena smo došli do odmorišta iza kojega je velika provalija. On je mislio da tu nema ništa, a ja sam za svaki slučaj ušao u provaliju i spustio se desetak metara. Udahnuo sam zrak i nisam ništa osjetio, potom sam se spustio još niže i došao do područja u kojem je blaži nagib. Tamo sam ugledao nešto veliko i shvatio da je to skuter. Odmah sam zvao zapovjednika buzetskih vatrogasaca Damira Fabijančića i vatrogasci su odmah došli. Nisam želio gledati detaljnije, ali druga skupina iz Rijeke je pogledala tablicu i shvatili smo da je to Alenov motor. Vatrogasci su kasnije našli tijelo u neprepoznatljivom stanju. Vidjela se samo košulja i nekakva vreća koju je valjda nanijela voda. Pričali su da će se ostaci tijela osjetiti na daleko, ali sav miris je odlazio na donju stranu provalije. Zato se odozgora ništa nije moglo osjetiti. Druga skupina je išla odozdola prema gore i da ga nisam našao ja, našli bi oni. To je igra slučaja... 

Prema položaju tijela i padu s motora kakav se pretpostavlja da je bio, Alen je najvjerojatnije poginuo na licu mjesta. Utješno je to za sve kojima je 37-godišnji Srdočanin prirastao srcu, jer da mu se moglo pomoći, uvijek bi ostalo pitanje zašto potraga u startu nije bila konkretnija i brža. Obdukciju i rekonstrukciju događaja tek treba napraviti, pa će se odgonetnuti što se točno dogodilo. 

– Ako je netko vozio iz pravca Buzeta i preticao, moguće je da je došao u Alenovu traku pa je Alen zato sletio s ceste na desnu stranu. Ljudi iz Buzeta kažu da se na tom području često pretiče, kao i da je tamo i prije bilo prometnih nesreća. Ma, da se mi nismo angažirali, on bi dolje ostao zauvijek. Sada nas svi nas hvale, ali ja to nisam htio. Pokrenuli smo cijelu akciju da se čovjeku pomogne. Kada sam ga pronašao, bio sam šokiran. Nisam znao da će to toliko djelovati na mene nakon 55 dana. U neku ruku sam se nadao da je živ, ali sam se pomirio s time da ćemo, ako nešto nađemo, naći nešto ružno, priča Emil, koji je protekla dva mjeseca život podredio potrazi za prijateljem. Sada će se vratiti svakodnevici, kaže da će za vikend na Kantridu pogledati »Rijeku«, na »svoje mjesto«, pod stijenama. Alen nije bio toliko zainteresiran za nogomet, zajednička tema uglavnom su im bili motori. Više vremena Emil će imati i za obitelj...   

Vozio oprezno

– Moj sin Karlo ima dvije i pol godine, a repetitor je jedna od prvih riječi koju je naučio. Supruzi Olji je drago da smo konačno završili potragu, a s druge strane joj je žao jer je i ona poznavala Šoleta. Alen je bio predobar čovjek. Miran, tih... Od svih nas vozio je najsporije i najsavjesnije. Nije preticao, kada bismo išli negdje, uvijek smo ga morali čekati. S njim je bio gušt ići na kavu i tek sada vidiš koliko ti čovjek fali. Takvih je ljudi sve manje. A kako starimo, mijenjaju nam se interesi i krug prijatelja nam je sve uži. Ja sam s njim postao dobar nakon 2006., kada smo obojica položili za motore, iako smo se znali oduvijek, dodaje Emil, ispijajući kavu u Pizzeriji Ex na Srdočima. Bilo je to Alenovo omiljeno mjesto, sada je ostala praznina. Kuda se kretao kobne nedjelje 29. svibnja, kada se nitko nije mogao sjetiti da ga vidio? Zauvijek će ostati tajna. Na temelju zajedničkih iskustava, Emil je pokušao rekonstruirati priču. 

– Mogao je proći kroz Tunel Učka, ali tuda najvjerojatnije nije išao. Mogao je ići i preko Učke, ali pošto je bio u kratkim rukavima, sumnjam da je tuda išao zbog hladnoće. Moje mišljenje je da je išao preko Plomina i Vozilića, dakle uz more pa onda prema unutrašnjosti u pravcu Buzeta. Išao se prođirati, možda u Buzet na piće. Mi smo znali ići u Buzet u kafić kod dvorane, preko puta kolodvora. On je bio nenametljiv, a kako nije imao ženu i djecu, često je išao sam voziti se. Nije to ništa neobično, tako sam i ja išao prije. A na tom putu se svašta može dogoditi.... govori Emil, koji je u protekla dva mjeseca stekao dragocjeno iskustvo u potrazi za nestalom osobom. 

– U svakom slučaju, ako nekome treba pomoć u ovakvom ili sličnom slučaju, tu sam. Gro ljudi koji su okupili u Facebook grupi će sigurno i dalje pomagati. Čuo sam se s Anom Bilić, sestrom Antonije Bilić i ponudio pomoć, ako što treba. Zvala je pola sata nakon što je čula da smo pronašli Alena. Plakala je. Mi smo barem našli, a ona još uvijek traga. Nisam znao što da joj kažem, ne mogu tješiti nekoga tko još uvijek traži voljenu osobu...

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.