Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 4° 1
Sutra: 2° 4° 4
19. veljače 2018.
O romanu "Ciganin, ali najljepši"

Kristian Novak o novom romanu: Dobro smo onoliko koliko su dobro oni najslabiji među nama

Snimio Vedran KARUZA
Snimio Vedran KARUZA
Autor:
Objavljeno: 15. siječanj 2017. u 16:01 2017-01-15T16:01:43+01:00

Romi su i u svojoj povijesti neprestano bili na »onoj drugoj« strani, kojoj je najlakše pripisati krivnju za svaku frustraciju. Važno je osvijestiti taj »ali« koji ih u našem shvaćanju dijeli od pozitivnih koncepata, a to zahtijeva mnogo napora, žrtve i povjerenja svih uključenih. Još uvijek vjerujem da kao društvo imamo kapacitet za to, samo da se malo maknemo od ovog živčanog sloma i uvijek istih tema. Pa da shvatimo da smo kao društvo dobri samo onoliko koliko dobro žive oni najslabiji među nama

Osim što je pisac koji svojim romanima pokazuje moć književnosti da bolje i autentičnije od ijednog drugog diskursa prenese zakučastu kompleksnost života, Kristian Novak (1979.) je i germanist i doktor lingvistike koji od 2012. radi kao docent na Filozofskom Fakultetu u Rijeci gdje predaje morfologiju i tvorbu riječi na Odsjeku za kroatistiku.

Nekadašnji nacionalni reprezentativac u karateu, osvajač brojnih medalja na europskim i svjetskim prvenstvima, dosad je napisao tri romana – prilično nepoznat prvijenac »Obješeni« (2005.),  »Črnu mati zemlu« (2013.) kojom osvaja kritiku, publiku i prestižnu nagradu tportala za roman godine, te netom izašao naslov »Ciganin, ali najljepši«. Potonji roman, nedavno objavljen u izdanju nakladničke kuće »OceanMore«, bez sumnje će nastaviti s nizom nagrada i priznanja te utvrditi Novakovu poziciju na književnoj mapi Hrvatske, ali i regije kao jednog od najmoćnijih i najtalentiranijih proznih glasova.

Što je bio okidač, polazni motiv za nastanak romana »Ciganin, ali najljepši«? Zašto je ta, kako vi to kažete,  priča morala van?

– Većinu sam djetinjstva proveo na samom sjeveru Međimurja, u selu udaljenom nekoliko kilometara od dvaju romskih naselja. Od djetinjstva sam iz prikrajka mogao pratiti dinamiku odnosa između »nas« i »njih«, a stvari su se, čini mi se, stubokom počele mijenjati u dvijetisućitima, sve snažnijim imovinskim raslojavanjem i dodatnim povećavanjem razlika kako između romskih i neromskih zajednica, tako i između slojeva unutar samih tih zajednica. Mojoj je baki često u posjet dolazila jedna njezina vršnjakinja Romkinja i bila mi je neobjašnjiva kombinacija prisnosti i hladnog garda koju su njih dvije razvile u svom odnosu. Kao, nije mi mrsko što te opet vidim, ali nema šanse da ću ti to dati do znanja. To mi je kao djetetu bilo nepojmljivo, pa je zasigurno na toj davnoj dvojbi utemeljen i motiv za nekakav umjetnički tretman. Drugi su bitan izvor iz kojeg sam crpio bile lokalne priče o Međimurju kao prolaznoj stanici na tranzitnoj ruti izbjeglica iz Azije i Afrike. Koliko mi je poznato, to je krenulo već tamo od sredine devedesetih. Netko bi u selu po noći susreo desetak stranaca, pa za mjesec dana ponovo. A da to nisu bile samo priče, potvrđuju i materijalne posljedice. Neki su ljudi iz okolice stekli bogatstvo, pa posljedično i društveni ugled baveći se tim poslom. Odatle motivacija za priču o Nuzatu, Kurdu koji bježi iz Mosula pred dolaskom džihadista, pa zapne putem. Međutim, priča na kraju nije ispala onako kako sam je na početku zamislio. Tijekom istraživanja morao sam preispitati većinu svojih stavova. I ne bih rekao da je taj proces završen s ovom knjigom.

Nezgodan posao

Mnogi priznaju da je pisanje mučan proces kojim se pisac rješava dvojbi  i dopire do spoznaja za koje bi bez pisanja bio zakinut. Koje je prostore vama otvorio »Ciganin«?

– Sada kad je gotovo, mogu i sam sebi konačno priznati: ubio sam se od posla na ovom romanu. Prvo sam se suočio sa zabludom da ću bez većih problema pronaći glas i priču mladog Roma, jednostavno zato što sam dugo živio blizu romskih naselja. Kakva greška! To što sam im geografski bio blizu nije značilo baš ništa u smislu razumijevanja motiva, čežnji i strahova nekoga tko je odrastao u najsiromašnijem sloju romske zajednice. I zato sam se morao prihvatiti pipkavog i često nezgodnog posla pronalaženja sugovornika koji su živjeli ili žive u romskim zajednicama. Kažem »nezgodnog« zato što mi sam razgovor ne bi ništa otkrio, da nisam postavljao i pitanja o neugodnim stvarima. A to mi je ponekad donijelo i agresivne reakcije i zatvaranje kanala komunikacije. Nimalo ne žalim što sam se upustio u izravan kontakt s informantima jer se to iskustvo ne može usporediti ni s jednim drugim. No, kad sam nekako stekao te uvide, tada je pravi posao tek počinjao. Trebalo je još jednom skupiti energiju i fokus i stvoriti realne likove. Nisam želio priču o nekom »the Romu«, liku koji u sebi sadržava sve bitne značajke hrvatskih Roma.

Zašto?

 – Zato što takva apstrakcija u stvarnosti ne postoji, možda nikada i nije postojala. A ne postoji ni nekakvo jedinstveno »romsko pitanje« u Hrvatskoj. Romska je populacija heterogena kao što je to slučaj i s ostatkom žitelja naše zemlje. Njihovi su životni izazovi i problemi raznorodni i samo dijelom imaju veze s time što su, eto, pripadnici te nacionalne skupine, a ne neke druge.
Pokrenuti val istine

 Priznali ste na promociji da je bilo izuzetno zahtjevno sklapati narativni četveroglas. Kako ste se pripremali za oblikovanje ta četiri literarno iznimno moćna svijeta – Milenin, Sandijev, Nuzatov i Plančićev?

– Osim o romskom životu, važne sam uvide stekao istražujući o pozadini Kurda koji je živio u većinski arapskom Mosulu, pa bio prisiljen bježati na Zapad. Tu mi je pomogao Ayub Nuri, novinar koji trenutno živi u iračkom Kurdistanu, te Juliet Češnik, koja je više od dva desetljeća živjela upravo u Mosulu. Njihova su mi iskustva, koja su mi detaljno i strpljivo prenosili, bila od neizmjerne vrijednosti pri građenju tog sloja priče. Osim toga je bilo istraživanja na području forenzike, biokemije, psihologije, organiziranog kriminala, ali mi se sada čini da je tu bilo lakše doći do bitnih informacija.
Ipak, moram priznati da na kraju ostaje osjećaj da sam, koliko god duboko kopao u potrazi za odgovorom na neko pitanje, osuđen na poziciju vanjskog promatrača. Radoznalog, ali limitiranog. I naravno da me nikada u potpunosti ne napušta dvojba o tome odakle meni uopće pravo progovoriti iz pozicije Roma, Kurda izbjeglice, žene, policijskog istražitelja. I je li opravdano zbog svojeg spisateljskog častohleplja možda ugroziti krhke ravnoteže međuljudskih odnosa? Stotinu je rizika i stotinu mogućih zamki. I možda samo jedan pravi razlog da se napiše priča. Ako nećeš ti, nitko drugi neće. I možda, ako uspiješ ispričati priču koja će reflektirati i razotkriti neki detalj u velikoj slici našeg društva u ovom trenutku, pokreneš neki val istine.  

Fingiranje dokumentarca

Kritika ističe da su sva četiri glasa suptilno  individualizirana, ima svoju retoriku, paket simbola, svoj imaginarij i profil koji  dolazi  iz četiri kulturološka kruga. Imamo zapravo četiri transkripta  koji tek ujedinjeni čitatelju daju puni uvid u priču.

– Kad je glavnina istraživačkog posla bila gotova, imao sam oko 800 kartica raznovrsnog dokumentarnog materijala, poneki komad scene, dijalog ili dva, imena likova i osnovne koordinate. I baš nikakvu ideju kako bi priča trebala biti ispričana. Slijedilo je nekoliko mjeseci raspisivanja i eksperimentiranja. Tek kad sam doista jasno začuo glasove svojih likova, počelo je pravo pisanje. Odlučio sam se za fingiranje iskaza kao u dokumentarnom filmu.

Privlačna mi je ta neposrednost i autentičnost, koja se može vidjeti kada stvarna osoba pokušava objasniti svoje postupke, nasuprot retorici i naknadnoj pameti nečega što je, ajmo reći, umjetnički svjesno obrađeno. Imitirao sam, dakle, dokumentarac, pri čemu »kamera«, odnosno čitatelj, jedina dobiva cijelu priču, jedina čuje iskaze svih uključenih likova. Svaki od glavna četiri lika ima nekakvu svoju čežnju, gravitaciju, svoj ključni životni problem. U tom je smislu njihova vizura ograničena, zabavljeni su svatko svojim malim paklom. A kombiniranjem tih četiriju narativa nadao sam se nekakvoj »nad-priči«, koja reflektira ili kontrapunktira iskaze glavnih likova. Budući da jednostavno nisam bio dovoljno fokusiran da istodobno razmišljam na nekoliko razina, uzeo sam si po mjesec dana za Sandijevu priču, pa mjesec dana za Mileninu, mjesec dana za policajčevu, mjesec dana za Kurdovu priču, pa nakon toga mjesec dana za preslagivanje same fabule. I tako u krug, ne znam više ni sam koliko puta. Sjećam se da mi je važan prijelomni trenutak bio kada sam shvatio da likovi neće zaživjeti ako im ne dam i da budu sebični, da se svim silama izbore za svoje mjesto pod suncem, pa i po cijenu konflikta i izdaje nekog ideala. Rukopis sam predao uredniku ne zato što sam bio zadovoljan napisanim, nego zato što nisam više znao što učiniti da postane bolji. Odnosno – manje loš. Pokazalo se ipak da je priča tada već bila dosta bolja od košmara u mojoj glavi.

Lokotarova uloga

Kako biste opisali vašu suradnju s Krunom Lokotarom i njegov urednički pečat?

– Siguran sam da postoje genijalci koji mogu stvoriti savršen tekst bez ičije sugestije. Ja se ne ubrajam u tu skupinu, nije me sram priznati, a malo je vjerojatno i da će se na tome išta promijeniti.
Kod mene je kreativni proces do sada tekao ovako. Naseli se u mojoj glavi nekakva upečatljiva scena ili dijalog, ponekad čak i samo gesta, oko koje polusvjesno u raznim smjerovima gradim moguće kontekste, sukobe, odnose. Likovi se pojavljuju tek naknadno, čini se, tek kada to iz glave počnem premještati na papir kao skicu.

Ako me neki od smjerova povuče jače i dobije sam od sebe konture priče, krećem aktivno raditi na strukturi. Istražujem i radim nekoliko godina na tekstu do onog trenutka kada više ne znam kako dalje, i tada dajem na čitanje svojoj sestri i Kruni Lokotaru, čijim procjenama vjerujem. Zato što su me oboje znali pokopati, grubo, bez obzira prema mom ljudskom dostojantsvu. Ispada da autor boljeg suradnika ne može poželjeti.

Kad sam Kruni Lokotaru prišao sa svojim romanom »Črna mati zemla«, bilo je to s vrlo jasnim razlogom. Čuo sam da je otvoren prema neafirmiranim autorima i da s njima baš detaljno radi na tekstu. Bio sam svjestan svojih deficita i bio sam željan učenja. A uskoro sam vidio i to po čemu je Lokotar izniman urednik – on radi ne samo po onome što sam napisao, nego jako dobro shvaća što sam htio postići s nekom rečenicom ili scenom, a nisam bio u stanju provesti.

Posljednja faza rada na »Ciganinu« trajala je dva mjeseca i bila je vrlo intenzivna. U prerađivanju smo reducirali tekst na 370 kartica, istakli bitne stvari, izbacili gomilu nebitnih. Uključila se i Gordana Farkaš Sfeci iz »OceanMora« s nekoliko vrijednih i važnih sugestija. Moglo se, naravno, i dalje raditi, ali mislim da smo odradili pošten posao. Plan je bio da knjiga izađe na Interliberu, a produžetak roka ionako ne bi donio ništa jer se Kruno morao posvetiti daljnjim projektima, a moja se obitelj povećala za još jednu članicu. To je za mene, naravno, velika sreća. Ali mislim da u sljedećih godinu dana neću napraviti mnogo toga smislenog.

 Snažno ste afirmirali kajkavski jezik svojim romanima.  Zašto ste u »Ciganinu« odustali od kajkavskog glosara?

– Postojala je ideja da i u ovu knjigu ubacimo kajkavski glosar, no provjerom sa čitateljima štokavcima došli smo do zaključka da su značenja dijaloških linija velikim dijelom transparentna. Osim toga, od mnogih sam čitatelja nekajkavaca dobio reakciju da im kajkavski glosar na kraju »Črne mati« zapravo i nije trebao. Nije nemoguće ni da je u zadnje vrijeme međudijalekatsko razumijevanje u nas procvalo. Moram se pohvaliti da kao rođeni kajkavac već prilično dobro razumijem čakavce. Kad govore sporo, doduše.

Dvosmjerno nepovjerenje  

  »Ciganin«  je baš kao i »Črna mati« odmah po izlasku naišao na neke negative reakcije. Nije li to ironično budući da ste ovim romanom upravo željeli rušiti stereotipe o Romima?

– Negativne su reakcije na »Črnu mati zemlu« za mene bile potpuno neočekivane. U toj sam priči ponajviše eksploatirao vlastitu i obiteljsku prošlost, pa nisam očekivao da će naići na osudu dijela javnosti. No, valja uzeti u obzir da su te reakcije stigle tek kad je knjiga predložena kao lektirni naslov i da su se odnosile na jedan, vrlo ekplicitan, dio teksta.
Iskustvo da se o meni kao autoru i o knjizi mogu očitovati i oni koji knjigu nisu pročitali naučilo me da se to može ponoviti i u budućnosti. Postoji mogućnost da me se i sada nagazi i da se pritom ne uzme u obzir da autor teksta nije pripovjedač, niti su likovi apologeti autorova svjetonazora. Nisam htio dopustiti da ta bojazan bude razlog za »opreznije« pisanje. Pa da mi svi likovi budu mudri i otvoreni i puni ljubavi za sve.

Sam sebi ne bih vjerovao, a mislim da bi moj tekst time izgubio i na onom pozitivnom potencijalu koji vjerujem da ima. A to je da otvoreno adresiranje problema i potencijalnih konflikata može pokrenuti konstruktivniji dijalog. Mislim da je u povijesti više štete učinjeno prikrivanjem nego razotkrivanjem.

Stigle su prijetnje?

– Od jedne sam romske udruge dobio prijetnju podizanjem kaznene prijave i sudskim postupkom. Bili su isprovocirani naslovom knjige, za koji su smatrali da ismijava. Nakon što sam objasnio da mi to ne bi palo na pamet i nakon što su odbili moju ponudu da im pošaljem primjerak, pa da se sami uvjere, ostali su ipak uvjereni da nisam imao nikakvo pravo pisati o Romima, a da se prije nisam konzultirao s tom udrugom. Osim toga, optužilo me se da sam se »prikopčao« na nekakav neimenovani izvor financiranja namijenjen romskim zajednicama i udrugama. Drago mi je da se barem ovo drugo može lako provjeriti kao savršena neistina. Međutim, takva reakcija potvrđuje važan uvid. Nepovjerenje je dvosmjerno. I golemo je.

Riječka katedra

Prelazak sa zagrebačkog Odsjeka za germanistiku  na Filozofski  fakultet u Rijeci  bio je, kažete, pravi kvantni skok za vas.  Kako vam je danas u Rijeci i na riječkom sveučilištu?
– Bio je to veliki preokret u mom životu zato što sam 2012., kada sam stigao na FFRI, već šest godina predavao sintaksu njemačkog na Odsjeku za germanistiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Prebaciti se na morfologiju hrvatskoga jezika bilo je naporno, tim više što sam se morao pripremiti za predavanja u doslovno dva mjeseca. Živim i dalje u Zagrebu, pa najbolje poznajem Trsat i kvartove oko kampusa. Za Rijeku me za sada veže dobra suradnja s kolegama i studentima na Fakultetu, te poznanstva s vrlo živom riječkom književnom scenom. Zanimljivo je da i na njoj već ima jedna riječka Međimurka, ili međimurska Riječanka, Željka Horvat Čeč, koja je nedavno izbacila izvsrtan i potresan roman »4 brave«. Od srca preporučam, i to ne samo zbog toga što dijelimo sličan životni put!

 Pisanje, makar se i činilo benigno, često autore izbacuje iz zone komfora. Zašto je to tako? Kakvo je Vaše iskustvo?

– Kad krenem pisati, nikad mi se ne čini da sam načeo nešto što bi ikome moglo biti provokativno. Pisanje smatram svojim malim prostorom slobode, u njemu dajem smisao vlastitu i tuđem iskustvu, a radoznalost zadovoljavam istraživanjem i imaginacijom. Pokušavam oblikovati jezik da bih stvorio nešto lijepo, uvjerljivo i moćno. Ponekad mi pođe za rukom prenijeti to na druge, i to me čini sretnim. Vrlo jednostavno, reklo bi se. No, čini se da, kad zagrebem dublje u neku temu, neizbježno nabasam na nečiju, svoju ili tuđu, bolnu točku. Osjetim to i u trenutku pisanja, kad priča skrene u određenom smjeru. Za sada nisam uzmaknuo. Mislim si, pa kad već radiš to što radiš, daj da bude kako treba. Ako se sada osvrnem i pitam se što bi bilo da sam krenuo drukčije, opreznije, pliće... Ne mogu sa sigurnošću znati što bi od toga ispalo, ali bi u prvom redu bilo – lažno.

 Veznik »ali« u naslovu izrazito je moćan semantički segment. Pogađa u stoljetnu neuralgičnu točku, neki vječni konrapunkt između »nas« i »njih«.  Uljez, kako kaže Milena, zla riječ koja ne bi smjela biti u rečenicama o ljudima. Je i taj »ali« petrificiran u našim glavam ili se urušava?

– Čovjek bez generalizacija ne može. Posebno je u sadašnjem trenutku navala informacija koju moramo filtrirati toliko golema da se u kaosu možemo snaći isključivo ako naučimo dobro smještati osobe, iskustva i predmete u ladice. Međutim, usput se nekako dogodi da za neke skupine uvijek budu rezervirane one najgore ladice. A kao da smo nasađeni tako da teško mijenjamo filtere, čak i oni među nama koji tvrde da su otvoreni i nepristrani. Pa tako rado prihvaćamo djeliće informacija koji nam se u shemu uklapaju, a ignoriramo druge. Romi su i u svojoj povijesti neprestano bili na »onoj drugoj« strani, kojoj je najlakše pripisati krivnju za svaku frustraciju. Važno je osvijestiti taj »ali« koji ih u našem shvaćanju dijeli od pozitivnih koncepata, a to zahtijeva mnogo napora, žrtve i povjerenja svih uključenih. Još uvijek vjerujem da kao društvo imamo kapacitet za to, samo da se malo maknemo od ovog živčanog sloma i uvijek istih tema. Pa da shvatimo da smo kao društvo dobri samo onoliko koliko dobro žive oni najslabiji među nama.

Jednostrana medijska slika o Romima

 Kakva je situacija s romskim stanovništvom na terenu, konkretno u Međimurju? Istaknuli ste i lošu ulogu medija u tom problemu –  romske teme prate se površno i senzacionalistički. Što sugerirate novinarima?
– Nemoguće je dati kratak odgovor na to. Romsko stanovništvo heterogeno je, kao i ostatak našeg društva. Možemo reći generalno da još uvijek malo Roma završava osnovne i srednje škole (iako je tu primjetan pozitivan trend), da su u prosjeku manje imućni od ostatka društva. Ima doduše Roma s iznadprosječnim životnim standardom, no mnogo je više onih koji žive u krajnjoj bijedi. Govorim doslovno o ruševnim nastambama bez grijanja, pitke vode, električne struje, kanalizacije. Nije teško razumjeti kako djetetu koje odrasta u takvim uvjetima jednostavno nije najbitnija stvar u danu napisati zadaću iz matematike. Iz toga proizlazi i niz problema povezanih sa siromaštvom, a prije svega kriminal.
U medijima se u novije vrijeme često prilično jednostrano pristupa priči. Jasno je da se u kratkim novinskim formama i ne može ići u veliku dubinu, no implicirana savršena asimetrija moći, smatram, daje krivu sliku. Zapravo, savršena asimetrija postoji, no linija razgraničenja ne poklapa se s onom između romskog i neromskog stanovništva. Mislim da od romantičnih prikaza nijedan kolektiv dugoročno nije profitirao i mislim da potenciranje teze kako neromi uvijek i na svakom mjestu maltretiraju Rome tek odražava kolonijalni stav društva prema romskom stanovništvu. Osim toga, u takvom diskursu lako dođe do zanemarivanja doprinosa kvalitetnih učitelja, policajaca, socijalnih radnika, pedagoga, poslodavaca, koji upravo svakodnevnim zalaganjem, kreativnošću i senzibilitetom, rade golem posao.

 S Nuzatom i njegovom migracijskom kalvarijom  pokazna je i apsurdnost gledanja na lokalne Rome kao na strance, nomade... Živimo u dobu kada nam svima prijeti ili nam se smiješi globalno nomadstvo.  Je li to moje čitanje ili vam je to bila primisao?

–Svakako, fascinantan je sraz između sesilnih naroda koji su sada prisiljeni migrirati, i bivšeg nomadskog naroda koji se sada suočava s izazovima sesilnog života. I, zapravo, činjenicom da sada već živi na tom području dovoljno dugo da ga se može nazvati – autohtonim stanovništvom. Zato mi se krivom čini distinkcija između »Roma« i »Međimuraca«. U kontekstu migracija zanimljivo mi je promatrati kako se sada nenadano Zapad susreće s egzotikom za kojom čezne. I u Hrvatskoj je zaživio taj nekakav fetišizam svjetskog putovanja. Tražimo nešto novo i uzbudljivo, egzotično i autohtono u kulturama Afrike i Azije. Samo da je što dalje, samo da je što drukčije od dosadnog »našeg«. Pa da stavimo na blogove, lijepimo jedinstvene fotke na fejs. A sada nam ta egzotika u svoj svojoj kompleksnosti, sa svim dobrim i lošim stranama, cijelom svojom poviješću i suvremenim problemima, dolazi pred prag. I malo nam je prisjelo. Jer, priznajmo, volimo mi egzotiku, ali ipak u kontroliranim uvjetima. S povratnom avionskom kartom kući, tako dosadno lišenoj egzotike. Civilizirani Zapad? Vidjet ćemo upravo po tome kako ćemo prihvatiti druge kada dođu bliže nego što to biva u turizmu.

Kazali ste da postoji još jedna priča o Međimurju, utemeljena na stvarnom događaju, priča kojom biste  zaokružili »međimursku trilogiju«. O čemu se radi? Kada će van?

– Istraživanje za tu priču prilično je osjetljivo, u njega moram uključiti što manje ljudi jer bih u protivnom mogao ostati bez bitnih informacija. Stoga bih temu do daljnjega zadržao za sebe. Također, ne mogu procijeniti kada ću objaviti tu priču. Sigurno ne prije 2020. Djelomično jest utemeljena na stvarnim događajima, a mnogi koji su bili uključeni još su živi. Teško je objasniti ljudima paradoks da proza, u kojoj god mjeri crpila iz stvarnosti, s tom istom stvarnošću veze nema. Ono što je ipak sigurno je da će to biti moj zadnji roman o Međimurju. Ne želim više eksploatirati svoj rodni kraj, osobito kada se pokazalo da tamošnji čitatelji sjajno reagiraju i kada se reflektira o brizantnim temama i kada se opisuju i negativne strane tog područja i tamošnjih ljudi.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka