Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 23° 4
Sutra: 23° 23° 4
20. studenoga 2019.
HNK Zagreb

Žižekova adaptacija Sofoklove "Antigone": Kazalište nije gubilište ni prijeki sud

 Iva Mihalić u ulozi Antigone / Foto HNK ZAGREB/LUKA DUBROJA
Iva Mihalić u ulozi Antigone / Foto HNK ZAGREB/LUKA DUBROJA
Autor:
Objavljeno: 22. listopad 2019. u 7:15 2019-10-22T07:15:40+02:00

Slavoj Žižek je globalno omiljeni performer. No, Žižek kao dramski pisac koji nudi alternativne rasplete »Antigone« odaje se kao osoba koja antičku dramu shvaća površno i stereotipno

Nakon što je zbog ozljede glumca Mislava Čavajde bila odgođena, u zagrebačkom HNK-u praizvedena je predstava »Antigona« kao Žižekova adaptacija Sofoklova klasika (prijevod Sofokla: Lada Kaštelan, prijevod Žižeka: Patricia Vodopija), u režiji Angele Richter.

Spektakularna scenografija lebdeće staklene kocke na pokretnom kranu, u čijoj se pozadini kontinuirano projiciraju filmske snimke glumaca koji igraju u prvom planu, približava »Antigonu« scenskoj retorici pop koncerta.

Scenograf Peter Baur i redateljica Angela Richter koriste kamere i kao stilsko sredstvo »naglašavanja« prethodno snimljene glumačke izvedbe i kao medij snimanja i posredovanja glumačkih lica smještenih u publici.

Dojam koji ostavlja ovakvo upravljanje scenskim prostorom nalik je sudjelovanju i publike i glumaca na TV setu, gdje glavnu ulogu imaju kamere i ekrani. I kostimografija pojedinih glumaca (potpisuje je Silvio Vujičić), posebno Mislav Čavajda kao Kreont, golog poprsja obojenog blistavom crnom bojom koja se penje i prema njegovom licu, pretvarajući Kreonta u varijantu Batmana, također pripada svijetu popularnog, dapače stripovsko-filmskog spektakla, dok rep koji se klati iz svečanog kostima Barbare Vicković kao Zborovođe citatno podsjeća na SF ili japanski anime.

Čavajda kao Kreont golog poprsja obojenog blistavom crnom bojom / Foto HNK Zagreb

Glumica revolucionarnija od filozofa

Dio teksta predstave koji pripada Sofoklu, u britkom i čistom prijevodu Lade Kaštelan, uspostavlja dramsku motivaciju čitave mitske priče i naknadnog Žižekova interveniranja u nju.

Jezično i filozofski, Sofoklo je svakako najslojevitiji sudionik ove izvedbe. Sukladno antičkom predlošku, Iva Mihalić igra tmurnu i naredbodavnu Antigonu, Luca Anić njenu senzibilniju sestru, Filip Vidović je zaljubljeni Hemon, Silvio Vovk igra Stražara.

Dalje od ovih temeljnih vektora motivacije likova gluma ne ulazi – i to očito namjerno. Najmanje razrađen je Mislav Čavajda kao Kreont. Njegovi nabildani trbušni mišići istaknutiji su od bilo kakvih unutarnjih razloga dramskog lika koji igra, što možda ponovo jest prednost za glumca koji sudjeluje u izvedbi TV spektakla, ali ne i za glumca u kazalištu kao kući rastvaranja unutarnjih svjetova protagonista.

Apartno od ostatka ansambla stoji Alma Prica kao promišljeni i dramski uspostavljeni Tiresija, prorok poznat po svojoj rodnoj ambivalenciji, zbog čega se i Pricina izvedba otvara prizorom ženskog sapunanja i pažljivog brijanja lica, da bi zatim prešla u neku vrstu suhog, ali veoma gorkog, optuživalačkog govora na račun Kreonta.

Budući je kazalište kuća glumca, dovoljna je jedna službenica Dionizove nesmiljene prevratničke inteligencije da dovede u pitanje sve »konstrukcije« revolucionarne geste kojima se bavi Žižek.

Jer Tiresija Alme Price svakako je stari čovjek i stari klaun: već je vidio mnoga osvetnička pogubljenja tirana i već su ga gazile mnoge »spontane« revolucije, zbog čijeg je užasa oslijepio. Ne treba mu cijeli ovaj spektakl kamera, repova, poziva na smaknuće. On/a je na strani makar i najtamnijeg razumijevanja, ali nikako ne ubijanja. Samim time, Pricin je Tiresija daleko revolucionarniji od Žižekovih slogana tipa »pograbite oružje i zatucite gadove«.

Poklon nakon praizvedbe Žižekova teksta / Foto HNK Zagreb

Žižekovi banalni raspleti

Filozof u kazalištu sjajan je kad uprizoruje samoga sebe ili kad nastupa na pozornici. Čak i filmski citati unutar predstave koji nam prikazuju Žižekov agitirani, zapjenjeni, tikovima snažno obilježeni govor imaju svoju izvedbenu, nesumnjivo i analitičku težinu.

Slavoj Žižek je globalno omiljeni performer. No Žižek kao dramski pisac koji nudi alternativne rasplete »Antigone«, odaje se kao osoba koja antičku dramu shvaća vrlo površno i stereotipno, gotovo srednjoškolski shematizirano.

Za njega je tragički protagonist u svakom slučaju »privilegirana osoba«, pri čemu uopće nije svjestan da je ta privilegiranost vezana i za tragičku pogrešku i za stradanje te osobe, a ne samo za klasno i statusno podrijetlo lika. Tragički protagonist, naime, u antičkoj drami gubi sve što ima i bez Žižeka.

Antički pisci kroz tragičkog protagonista ne uspostavljaju vladare, nego ih ruše. Poanta Sofoklove »Antigone«, primjerice, nije samo u tome da ona pogiba, nego i da njena smrt povlači za sobom pravu lavinu smrti koje izravno pogađaju Kreonta, pretvarajući ga u živi leš kao posljedicu vlastitih (pogrešnih) odluka.

Grčka tragedija se vrlo surovo obračunava i s klasom i s rodom, usput budi rečeno, ponovo bez ikakve potrebe za podrškom ili podukom filozofa. Ali Žižek iz nekog razloga baš želi Sofoklovoj Antigoni dodati još dva »politička« dramska završetka, navodno da nas pouči umjetnosti demokracije.

U prvom, dakle, gledamo Sofoklov finale gdje Antigona umire, a Kreont ostaje na vlasti (režija Angele Richter prešućuje publici samoubojstvo Kreontove supruge Euridike i uklanja njen lik iz podjele, kao što i podigrava samoubojstvo Kreontova sina Hemona). Drugi i treći završetak, svaki put iz različitih razloga građanske osvete vladarima i zahtijevanja svog prava na sudjelovanje u odlučivanju, predstavljaju građansku volju neposrednog ili posrednog ubijanja i Kreonta i Antigone.

Narod kao rulja?

»Glas naroda« za Žižeka je, stoga, isto što i zahtjev pogubljenja vladara. Izgleda da nismo nikad čuli za još jedan izum antičke Grčke: sudove i njihovu proceduralnu pravdu, kao ni za mogućnost da narod nije samo rulja koja ubija, nego i zbir (skupština) koja zna i misliti i etički odlučivati, stvarati nove parlamentarne institucije, a ne samo provoditi revolucionarni teror. Za Žižeka kao adaptatora »Antigone«, revolucija znači samo jedno: aktualna elita mora biti pogubljena.

Odmah, po kratkom postupku. Takav scenarij teško se može smatrati univerzalnom ili čak vjerodostojnom »lijevom idejom«, jer se ideologije revolucionarnog mišljenja i djelovanja upravo na lijevoj sceni stalno mijenjaju, ali postojano imaju povjerenja u narod, točnije u iskustvo građanske artikulacije društvene kritike.

Svakako postoji ljevica koja narod vidi i kao opravdano ogorčenog »egzekutora« i ubojicu svojih neistomišljenika, ali postoji i ljevica koja narod vidi kao subjekt javnog mišljenja i uvažavanja vrlo različitih glasova, s naglaskom na socijalnoj toleranciji, a ne ideologijskoj isključivosti. Koju god varijantu ljevice da smatramo ispravnim načinom izgradnje pravednijeg poretka, užekazališno se pokazuje da su Žižekovi dodaci »Antigoni« isto onoliko promašeni, koliko i suvišni. Znakovito je i da Žižekovu dramsku adaptaciju nije postavila amaterska scena nekog entuzijastičnog narodnog doma, nego elitna institucija poput HNK-a, u kojoj se »puk« gleda s istim nepovjerenjem kakvim ga gleda i sam filozof.

Drugim riječima, elita ovdje izvedbeno slavi elitu, usput uprizorujući navodnu narodnu »volju za ubijanjem« elite. Autorski tim predstave pritom zaboravlja da kazalište nikada nije bilo ni gubilište, ni prijeki sud. Kazalište nastaje kao opreka sili, kao jedna od najsustavnijih procedura mišljenja i razumijevanja pravičnosti koja u pravilu nema veze s ubijanjem različitih. Tijekom 20. i 21. stoljeća kazalište intenzivno radi i na tome da izmisli nove formate građanskog sudjelovanja u izvedbi, pri čemu prelazak rampe koja dijeli »promatrača« od »sudionika« čak ni bez revolucionarnih pokliča kao pozadinske pratnje preskakanja granice privatno/javno nije nimalo lak. Prelazak rampe nije moguće »narediti«, kao što ga nije moguće ni zabraniti, a ni kontrolirati. Možda ga Žižekova predstava na svoj način zaziva, sasvim sigurno ga priželjkuje, s time da bismo joj mnogo više vjerovali da i ona više vjeruje u kolektivnu mudrost, a ne samo osvetničke impulse mnoštva.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.


Promo
PayDo parking aplikacija