Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 23° 4
Sutra: 23° 23° 4
23. listopada 2019.
Festival svjetskog kazališta

Cinizam na mjestu građanske hrabrosti: Gledali smo "Neprijatelja naroda" Thomasa Ostermeiera

Cinizam na mjestu građanske hrabrosti: Gledali smo "Neprijatelja naroda" Thomasa Ostermeiera
Cinizam na mjestu građanske hrabrosti: Gledali smo "Neprijatelja naroda" Thomasa Ostermeiera
Autor:
Objavljeno: 3. listopad 2019. u 17:27 2019-10-03T17:27:50+02:00

Festival svjetskog kazališta nikako ne može uspostaviti političnost koja ne bi inzistirala na tome da imaš samo dvije opcije: ili biti oportunist, ili si gubitnik i rob koji nema od čega živjeti

ZAGREB - Prikazana je druga predstava Festivala svjetskog kazališta - »Neprijatelj naroda« u režiji Thomasa Ostermeiera i u produkciji berlinskog kazališta Schaubühne. Ibsenova drama »Neprijatelj naroda« (1882.) jedan je od najjačih manifesta individualizma osobne savjesti u povijesti europske drame. Dakle ne »toksičnog individualizma« ili liberalnog egoizma koji mari samo za svoj komfor i sebičnu korist, nego rizičnog i kritičnog individualizma, koji se svjesno bira suprotstaviti učmalosti i vladavini većine.

Kroz lik liječnika Stockmanna u »Neprijatelju naroda«, Ibsen pokazuje da će jedino ekstremni individualac imati snage objaviti zajednici neugodnu istinu (nadam se da vam u ovom trenutku pada na pamet rad domaćeg kazališnog »ibsenita« Olivera Frljića). Konkretno, doktor Stockmann nastoji objaviti građanima svog malog norveškog mjestašca da je voda u njihovim novootvorenim i turističkim popularnim kupkama ozbiljno bakterijski zatrovana, što se dogodilo greškom postavljanja cijevi, odnosno zbog površnosti i financijske pohlepe gradske uprave.

Stockmannov malobrojni i sve izoliraniji glas hrabrosti ustrajava na tome da građani moraju znati da konzumiranjem i prodavanjem zagađene vode u kupkama ugrožavaju svoje i tuđe živote.

Stjeranost u kut udobnosti

Varijante doktora Stockmanna u povijesti ekologije doista su se dogodile. Primjerice, Rachel Carson je 1962. godine dokumentirala zataškavanje podataka o štetnosti pesticida u poljoprivrednim radovima, zbog čega je također najprije bila proglašena neprijateljicom naroda, da bi se kasnije pokazalo – kroz rad mnogih znanstvenika i ekologa koji su joj se pridružili i slijedili njen trag – da je bila u pravu.

Pronašle su se bioalternative pesticidima. Isto tako znamo da su mnogi zviždači (razotkrivatelji političke korupcije), danas vjerojatno na čelu s Edwardom Snowdenom koji je s medijima podijelio podatke o globalnom nadzoru privatnih internetskih podataka građana, ujedno i žrtve političkih progona. Ostermeier nije baš siguran da bi sebi poželio sličnu sudbinu.

Kako njemački redatelj eksplicitno kaže o svojem »Neprijatelju naroda« u intervjuu za The Guardian (25. 9. 2014): »Ova izvedba je o mojim prijateljima, o meni, o svima nama, znate, vegetarijancima, politički informiranim građanima, online građanima, uvijek pomalo gnjevnima, uzrujanima oko političkih skandala i korupcije… Ali kad dođemo do toga da nešto stvarno treba poduzeti, što činimo? Kako djelujemo?«.

Manjak odgovora u nastavku intervjua podrazumijeva pasivnost, nedjelovanje, uzmak od političke konfrontacije. I doista, predstava je doslovno uprizorenje stava da će današnji građanin uvijek radije izabrati udobnost nego istinitost, udobnost nego odgovornost, udobnost nego pravednost. Radije sigurna plaća nego izlazak na bilo kakve barikade promjena.

Izvedba kreće od građanskog salona u kojem se jede i muzicira u klupskom tonu, kulise su crne i pune crteža kredom, glasovi sudionika rado pjevaju na mikrofon (zabavljanje publike glazbom uživo stalna je odrednica Ostermeierova opusa). Zatim se pozornica polako prazni od namještaja i na kraju pretvara u skladište obojano »bombicama« fluorescentnih boja, kojima kor građana gađa Stockmanna tijekom njegova velikog javnog govora.

U zadnjem prizoru, Stockmann i njegova supruga Katarina, kod Ibsena inače napisani kao stupovi građanske odgovornosti i dosljednog odupiranja korupciji, na Ostermeierovoj pozornici etički kolabiraju. Oboje, naime, zavjerenički uzimaju u ruke dokument kojim mogu postati vlasnici novokupljenih dionica toplica i nijemim pogledima te nazdravljanjem pivom razmatraju mogućnost da ipak zataškaju skandal oko zatrovane vode.

Kupio ih je Katarinin otac, bogati tvorničar, na sceni praćen njemačkim ovčarom kao simbolom policijske, vojne, korporativne Njemačke. Time je u Ostermeierovu čitanju radikalno poništena borbenost Ibsenova teksta u korist stava da će novac ipak pobijediti pojedinačnu savjest.

Možda je u toj mlakosti političkog čitanja ujedno i razlog zašto na razini čitave izvedbe nema istaknutih glumačkih uloga, izuzmemo li odveć srdačnog i manipulatorskog Aslaksena (David Ruland). Glumac Christoph Gawenda koji igra Stockmanna jest malo nervozan i prgav, ali nipošto ne donosi na scenu unutarnju snagu prekaljeno apartnog protagnoista.

Lažna demokratičnost

Ostermeier pritom cijeli četvrti čin organizira kao »debatu« s publikom, tijekom koje nam njemački glumci skreću pozornost na to da i mi u Zagrebu imamo svoje »kupke« i da je naš gradonačelnik jednako tako skandalozno spreman sve učiniti da ostane na vlasti i zataška svoje korupcijske protokole (što publika prati dugim aplauzom i smijehom).

Nažalost, ta epizoda glumačkog kontakta s građanima – koja se u svakom gradu prilagođava tamošnjem stanju središnje političke nepravde – samo je kratki intermezzo bitno drugačije intonirane predstave.

Posebno je promašeno što je lik Stockmanna pretvoren u neku vrstu agitatora opće političke nemoći, u kojoj se kapitalizam proglašava gotovo religiozno svemogućim, a individualizam se shvaća isključivo kao sebičnost. Ibsen gradi posve drugačiju, mnogo slojevitiju i politički izazovniju vrijednosnu orijentaciju.

Primjerice, citiram Stockmanna iz Ibsenova komada: »Razmišljam o tih nekoliko ljudi, sigurno sada razbacanima i među nama, koji su upili nove i hrabre istine i bore se za to novorođeno znanje, hodajući daleko ispred kompaktne većine koja se ne želi mijenjati.«

Ibsenova drama poznata je i po Stockmannovu monologu o tome kako se istine stalno mijenjaju i najdulja trajnost neke istine (medicinske, političke, ekonomske) je oko dvadeset godina; nakon toga treba uvažiti promjene. Tog monologa uopće nema na Ostermeirovoj pozornici. Ali zato se cinično citira Bowiejeva pjesma »Promjene«.

Zaključno, Festival svjetskog kazališta nikako ne može uspostaviti političnost koja ne bi inzistirala na tome da imaš samo dvije opcije: ili biti oportunist koji beskrupulozno grabi sav novac koji možeš zgrabiti ili si gubitnik i rob koji praktički nema od čega živjeti. Ne samo da je takva dihotomija tendenciozna i lažna, ne samo da ne uzima u obzir golemi spektar ljudskog aktivizma koji trenutno slijedi etičke i altruističke principe, nego u njoj ima i osobite okrutnosti.

Jer čak ni pred takvim lažnim izborom kakav zagovara Ostermeierova predstava, neće svi izabrati oportunizam. Nije ga izabrao ni Ibsen, a ne biraju ga ni mnogi umjetnici, filozofi i građani današnjice. Znanje o brojnim revolucionarnim nasiljima stvorilo je nove oblike revolucionarne brižnosti. Ništa o tome nećemo saznati praćenjem vječito ciničnog Ostermeierova scenskog opusa, ali to ne znači da se i sama revolucija u međuvremenu nije promijenila, ne stižući više u obliku poništavanja svega prethodnog, nego njegovanja različitih oblika ljudske skrbi jednih o drugima.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.