Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 23° 4
Sutra: 23° 23° 4
22. listopada 2019.
Goranski vidikovac

MARINKO KRMPOTIĆ Ljudi - mi živimo u književnosti! U fikciji! U nadrealnosti

Photo: Slavko Midzor/PIXSELL
Photo: Slavko Midzor/PIXSELL
Autor:
Objavljeno: 24. kolovoz 2019. u 21:04 2019-08-24T21:04:54+02:00

Junakinji, sutkinji, su nakon suspenzije oduzeti svi stari predmeti, a novi joj se ne dodjeljuju. Dobro. To djeluje logično. A gdje je gospođa? Pa doma je! Nema obavezu dolaziti na posao, ali ima pravo na pola plaće! Dobro ste pročitali. IMA PRAVO NA POLA PLAĆE. Jes’ da je to crkavica od svojih 7-8 tisuća kuna, ali – snaći će se žena nekako. Tko to može izmisliti? Nitko

Zaista, što bi se u Hrvatskoj trebalo dogoditi da odgovornost zaživi u pravom smislu te riječi? Nemoguće si je još jednom, a učinili smo to već bezbroj puta do sada, postaviti to pitanje nakon što u kratkom roku čitamo i slušamo o novim primjerima krajnje nebrige i neodgovornosti i to na najvišim razinama. Sutkinja visokog prekršajnog suda, kako je utvrdilo Državno sudbeno vijeće, bar dvije godine dolazila bi na posao, zatvarala se u svoj ured, ali nije rješavala povjerene joj predmete.

Potom je još dvije iduće godine redovno dolazila na posao na početku radnog vremena, popila kavicu i nakon tridesetak minuta otišla! Nakon minimalno četiri godine ovog totalnog nerada u zastaru su pala najmanje 153 njoj povjerena predmeta vezana uz obiteljsko nasilje. Tek nakon više od četiri godine ovog »rada« ta je »sutkinja« suspendirana sredinom srpnja ove godine!

Još je drastičniji primjer bivšeg ministra uprave – pazite, UPRAVE! – koji je do ministarskog mjesta s kojeg bi, između ostalog, trebao kontrolirati rad, kvalitetu i poštenje cjelokupnog državnog aparata činovnika, došao nakon što je kao općinski načelnik kemijao sa zemljištem pretvarajući ćiribu-ćiriba sustavom poljoprivredno zemljište u građevinsko, knjižio ga kao pašnjak pa na toj »livadici« gradio sebu »kućicu i štalicu«.

Pa je onda omogućio rodijaku da dobije POS-ov stan koji je potom rođo ne koristio, već iznajmljivao! Ma bravo. Fantastično. Iz prekršaja u prekršaj, iz izvrgavanja zakona ruglu u novo, još fantastičnije izvrgavanje. I takav čovjek postane – ministar uprave!

Pa to zaista čovjek ne može izmisliti! Davno je Miroslav Krleža rekao kako stvarnost često nadilazi maštu i kako književnici ne trebaju izmišljati, već gledati oko sebe. Nigdje nema bolje potvrde te teze od ove naše hrvatske stvarnosti. Hrvatska je raj nad rajevima za svakog književnika.

Odlučiš nešto napisati i sad bi trebalo izmisliti likove, isplanirati radnju i zaplet. Uh. Nije to lako. Treba sjediti, razmišljati, kombinirati... Ma neeee. Samo uzmi novine ili pogedaj koji TV dnevnik. Koliko materijala! Koliko fantastičnih nevjerojatnih priča! Kakvi likovi! Pa tu ništa ne treba izmišljati. Samo promijeniš ime i šibaj. Ljudi - mi živimo u književnosti! U fikciji! U nadrealnosti.

Ne vjerujete? ‘Ajmo bacit oko na naša dva spomenuta »književna lika«, junaka i junakinju. Junakinji su nakon suspenizije oduzeti svi stari predmeti, a novi joj se ne dodjeljuju. Dobro. To djeluje logično. A gdje je gospođa? Pa doma je! Nema obavezu dolaziti na posao, ali ima pravo na pola plaće! Dobro ste pročitali. IMA PRAVO NA POLA PLAĆE. Jes’ da je to crkavica od svojih 7-8 tisuća kuna, ali – snaći će se žena nekako. Tko to može izmisliti? Nitko. 

Čista, čista i to stopostotna fikcija! A naš junak Lovro? Je li nakon svih tih svojih ministarskih ismijavanja zakona na bilo koji način kažnjen? Gdje je uopće on? Bože, kakvo pitanje?! PA ENO GA U SABORU!

Kažnjen bi bio i odgovarao bi da živimo u stvarnoj zemlji, zemlji realnosti. No, mi živimo u fikcijskom raju u kojem ne vrijede pravilka logike i očekivanog. Kod nas sve mora biti – potpuno drugačije. I zato nikad nemojte očekivati da će oni koji rade u Hrvatskoj za to biti i nagrađeni, a oni koji ne rade kažnjeni. A ne. To ne bi bilo u skladu sa sklonošću hrvatskog društva čistoj fikciji.

Gorku šalu i cinizam na stranu, ali kako smo takvi postali? Kako je moguće da je država za koju su prije 25 godina na tisuće bile spremne doslovce poginuti - postala nešto ovako nakaradno i

bolesno? Dva su moguća odgovora – odgoj i sustav. Odgoj u smislu činjenice da je Hrvatska stoljećima bila pod tuđom čizmom i upravom pa je u kolektivnoj svijesti stvoren obrambeni mehanizam koji glasi, budimo malo i grubi – zajebi državu!

Pa se tako varala ona davna Austro – Ugarska, potom i kraljevina SHS, onda i Jugoslavija, a evo se danas nastavlja varati i Hrvatska, mada je prvi put to baš naša država. Nema to veze jer, država ti je uvijek neprijatelj i uvijek je trebaš nekako prevariti i izigrati, zaobići zakone i raditi po svome, ukrasti gdje možeš, jer to nije sramota. Jednom riječju – zajebati državu.

Takav se stav može mijenjati, ali vrlo sporo i kroz dugi niz godina, a promijeniti ga može jedino sustav koji bi morao nagrađivati one koji pošteno rade, odnosno kažnjavati one koji varaju.

Jedino tako može se vratiti povjerenje u državu, povjerenje koje Hrvati nikad, ama baš nikad nisu imali. Pa ga nemaju ni sada u ovoj našoj Lijepoj Našoj. A strah me je, neće ga ni imati. Jer, što je drugo nego nagrada za nepoštenje i lopovluk ono što se dogodilo nakon otkrivanja svih spomenutih nezakonitosti našim »junacima«. Treba li, dakle, varati i lagati državu? Pitajte naše »junake«.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.