Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 0° 1
Sutra: 0° 0° 1
16. prosinca 2018.
Predragu u ime Novog lista

Druže lucidnog pera, zar stvarno nikad više?

Predrag Lucić, Foto: Arhiva NL
Predrag Lucić, Foto: Arhiva NL
Autor:
Objavljeno: 11. siječanj 2018. u 7:42 2018-01-11T07:42:00+01:00

Ironija neviđene tragikomedije kaže da je Predrag Lucić umro na Svjetski dan smijeha. Bit će da se on još uvijek dobro zajebava sa svime i svima, pa tako i s vlastitom sudbinom. Tko će ga znati

Biti u redakciji Novog lista i znati pritom da radite zajedno s Predragom Lucićem bio je sjajan osjećaj i veliki privilegij. Njegov je odlazak užasan gubitak, prije svega za njegovu obitelj, ali i za nas u Novom listu, njegove prijatelje, štovatelje i suputnike. Utoliko je danas teže. Nema više sjajnog čovjeka, ali nema više ni Trafike, ni memorijske kantice što razotkriva sve gluparije navodnih znalaca i autoriteta u javnosti. Nema ni novih melodija u stihu vječnih evergreena bilo da je riječ o melodijama kurbi et oporbi, koke i Kolinde, križa i pršuta, borbe i pretvorbe, sexa i librisa, Bljeska i Oluje. I iznad svega – smijeha i slobode.

Sebično je možda reći, ali je velika šteta što je živio u Splitu. Da smo ga svakodnevno mogli imati među nama, ovdje u Rijeci, naučili bismo više i postali bolji novinari, bolji pisci i bolji ljudi. Jer je Predrag bio izniman čovjek izuzetne erudicije i znanja, a opet jednostavan i neposredan. Spreman saslušati i savjetovati, dati svoje i čuti tuđe mišljenje, ne pitajući pritom jeste li možda tek jučer napisali svoj prvi tekst i ušli u svijet novinarstva ili odavno živite čitajući i ispisujući novinske stranice.

On je radio igrajući se. Stilom, idejama, stihovima, mislima, uvijek iznova pronalazeći zrno inspiracije, muzu tako nedostižnu većini smrtnika. Godinama je Trafiku pisao praktično svaki dan, šest puta u tjednu. Objavljene se mjere u tisućama. Koliko je to teško, može naslutiti samo onaj tko je ikada makar pokušao pisati. A koliko su rijetki oni što svakog dana mogu biti svježi i drugačiji svjedoči djelo Predraga Lucića. S kojim će se bilo tko i bilo kada teško mjeriti na stranicama ovih ili nekih drugih novina. Bilo gdje na svijetu. I ako ima nade za ovu zemlju, Lucić bi što prije morao postati dio obvezne lektire u školi. Ne samo u Hrvatskoj.

Ironija neviđene tragikomedije kaže da je Predrag Lucić umro na Svjetski dan smijeha. Bit će da se on još uvijek dobro zajebava sa svime i svima, pa tako i s vlastitom sudbinom. Tko će ga znati. Trafikant bi se vjerojatno samo slatko nasmijao i upitao: »Je li trafikant, što ti misliš o smrti ovog tu trafikanta o kojem su se svi raspisali?« Ostavljajući plamičak svog ferala kao putokaz nama koji ostajemo. U bilo kojoj redakciji na svijetu. I u nikad težim vremenima za opstanak pravog, istinskog, hrabrog i kvalitetnog novinarstva. Kakvo je živio Predrag Lucić.

Tko ga je iz redakcije nazvao i zatražio savjet ili pomoć, taj ju je i dobio. On je bio riznica znanja i informacija. Ako vam nije bilo jasno kako nešto napisati, on je znao. Ili niste bili sigurni koji je političar nešto rekao i kada? On je naravno znao, sjećao se ili imao podatak u svojoj bogatoj arhivi. Kao dobri duh redakcije Novog lista.

Koliko je neponovljiv vidjet će se iz ovih nekoliko pokradenih rečenica iz jedne u nizu nezaboravnih Trafika, koja je bila posvećena smrti. Ne njegovoj, već smrti legendarne romske pjevačice Esme Redžepove. A ta Lucićeva parafrazirana misao o odlasku i tuzi svjedoči o snazi njegova talenta i bezvremenoj dubini poruke skrivene u sljedećim rečenicama:

»Čitamo riječi čovjeka koji je nosio magiju svoje misli. Ali i magiju u svome dahu. U onim pauzama između dva stiha, dvije riječi, dva uzdaha, kada onaj tko ga čita ne zna je li tog trenutka umro ili je nekim čudom preživio. Kao što ja to ne znam ni dan-danas, kada posvuda pišu da je Predrag Lucić umro.« I pitam se. Zar stvarno, druže lucidnog pera, zar stvarno nikad više? 

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka